Naslovna  /  Kolumne   /  Crno I bijelo – ili šah-mat

Crno I bijelo – ili šah-mat

Kraj tolikih modnih časopisa, portala, raznih modnih blogova i modno osviještenih komentatora, kome treba još savjeta slobodno me pita. Puno više smisla mi ima potrošiti nešto svojeg vremena na neku meni bitnu stvar, temu o kojoj stvarno želim nešto reći.

Neki dan sam sa svojom mušterijom kupovala tkanine za njezinu vjenčanu haljinu, a u trgovini je bila poprilična gužva. Jedna je šnajderica također sa svojim mušterijama birala i kombinirala.

Nakon što su odabrale za jednu, došla je i druga mušterija. Veselo su birale kombinacije za svečane haljine, maturalne su uskoro. Kako sam već prilično dugo u tom poslu, u maloj sredini ko što je naša stigneš upoznati sve ili barem većinu svojih konkurenata i njihov rad.

Ovu sam šnajdericu vidjela prvi put, ali očito je da ima puno posla i mušterija, da žena zna što radi. A i žena u svojim srednjim godinama i u ovom poslu vrlo vjerojatno nije neka početnica. Na kraju doznam da radi “od doma”. Ima njih desetak i više u okolici koje isto ko i ona rade od doma. Nije to neka novost.

Svaka druga kuća je nekad imala šnajdericu ili šnajdera koji su cijeli život doma štepali i nikad nisu nikakvoj državi polagali račune. Kad ideš kod šnajderice, pretpostavlja se da ideš kod nje doma, u nekoj sobici stoji mašina, ona izvlači krojeve iz Burde i sve se lijepo dogovorite, mjere su već zapisane u tekici od prošli put.

Isto tak i teta koja vam doma peče kolače, frendica frizerka koja vas doma frizira, a i onaj frendov poznanik koji se bavi fotografijom pa vam za duplo jeftinije pofotka svadbu.

Moraš od nekud početi, pogotovo kad si mlad i kad još treba vremena da istešeš zanat, skupiš iskustvo, stvoriš neke poslovne veze, upoznaš tržište i tak dalje…Niko nije lud da otvara obrt ili firmu prije nego je siguran u sebe i u to da će s tim dodatnim troškovima moći sebi zaraditi plaću. Svi smo prošli i taj dio, neću lagati. No, ako na takav način radiš godinama, vjerojatno nemaš ni u planu “legalizirati” se u nekom momentu. Pa dok ide, super.

I sve je to meni jasno, živimo u državi koja je crna rupa bez dna, koja grabi sve što stigne, a sve netragom nestaje. Riba smrdi od glave se veli. I naravno da ne mogu osuditi nikoga ko se bori najbolje kak zna da si zaradi za život, umjesto da kuka i prosi. A osim toga, zašto i davati državi koja s našim novcem ne zna upravljati, da za sve što smo državi platili dobijemo frišku figu i loše vijesti.

Ali u isto vrijeme, kako da se ne osjećam da sam pomalo luda, s prevelikim ambicijama, u premaloj sredini. Godinama ulažem u sebe, svoje znanje i iskustvo, studirala dizajn, pa se zaposlila u struci i godinama radila za tuđu firmu. U isto vrijeme planirala jednog dana otvoriti svoju firmu, stvorila viziju, osmislila svaki detalj svojeg brenda, hodočastila na razne seminare, edukacije, radionice, sjedila sam za mašinom šila sam, sve dok nisam skupila iskustva i hrabrosti uputiti se u vodotoranj sa zahtjevom za otvaranje obrta.

Slično ko i moje ambiciozne kolegice, kojih još uvijek falabogu ima, koje se trude i rade “na bijelo”. Dugačak je put od crnog na bijelo i kad mi neko veli blago tebi, ti si privatnik, meni se sve dlake na tijelu nakostriješe.

Blago mi je kad u gripi s temperaturom I groznicom idem raditi, jer ne smijem razočarati mušterije da zbog mene nemaju na vrijeme svoju oblekicu za jako važan događaj. Loša reputacija se u maloj sredini ne zaboravlja.

Blago mi je kad, kao danas, pola radnog dana provedem s inspektoricom koja mi u ateljeu pregledava svaki najmanji detalj, svaku ispunjenu deklaraciju, cjenik i sve obavijesti koje moraju biti istaknute, račune koje sam izdala, cijenu naplatila, dal sam ispoštovala sve zakonom propisane stavke, zakon o zaštiti potrošača.

A gdje je zakon o zaštiti poduzetnika? Pa kad cijelo vrijeme strepim i drhtim da slučajno ne dobijem kakvu kaznu koja bi mi automatski stavila ključ u bravu. A za sve te razne zakone i propise kojih se treba pridržavati ne postoji popis na jednom mjestu, nego se snalaziš kak znaš.

Informacije prikupljaš od kolegica ili od inspektora koji ti dođu u nadzor, pa imaju dovoljno obazrivosti da te na propuste upozore i pričekaju dok ih ne ispraviš, prije nego ti lupe kaznu. Blago mi je kad se svaki mjesec sjednem plaćati račune, državi doprinose, poreze, komori doprinos, gazdi najam i režije, kad me niko ne pita dal sam možda bila bolesna, je li mi dijete bilo bolesno i jesam li taj mjesec dovoljno zaradila. Blago mi je jedino u tome što i dalje nekim čudom volim to što radim.

A koliki su samo sati vremena koje privatnik provede u radu koji nikad neće naplatiti, koliko još za koje i sam plaća. Papirologije, promocije, revije, sajmovi, fotografiranja, letki, vizitke, baneri, privjesnice, oglasi, mediji, web stranice, društvene mreže…Sve to treba podmiriti od prodaje svojeg proizvoda. Ako je tu još i PDV, kolika onda treba biti cijena tog proizvoda, kad sve te troškove potrpamo u njega?

Mušterije uglavnom smatraju da su bolje prošle ako su manje platile. Pa zašto se onda ne bi odlučile da umjesto kod obrtnice i dizajnerice ne odu kod neke kućne šnajderice, koja će im vrlo vjerojatno naplatiti manje, kad nema takvih dodatnih troškova, a niti briga za sve o čemu privatnik mora brinuti? Sve što naplati njezina je zarada. Kako da budemo konkurentne kraj takve konkurencije?

Na kraju, moj se bunt ne odnosi toliko protiv onih koji se u ovoj državi snalaze kak znaju da si zarade koju kunu, odnosi se na državu samu. Državu koja nama, čije su ambicije malo veće, radi sve da nam čim više zakomplicira. Nikako da oni gore na Markovu trgu shvate da su mali poduzetnici kotač društva, da mali nisu važni nego najvažniji! A ionako nitko ne može shvatiti drugog ako se i sam nije našao u sličnoj situaciji…Pa je tako nama privatnicima – blago.

Stvaranjem korisničkog računa na VOp portalu prihvaćate naše Uvjete korištenja